Osnovna škola Josipa Kozarca Slatina

Nastavna godina sedmog razreda
 

Ova se nastavna godina u potpunosti razlikuje od prijašnjih. Ove smo godine u školu išli uznatoč prisutnosti epidemije, opasne bolesti pod nazivom COVID-19, koja se raširila po cijelom svijetu. Učenicima i nastavnicima bilo je vrlo teško prilagoditi se svim ograničenjima u školi i za to nam je bilo potrebno dosta vremena.

Nošenje maski, nastava bez školskog zvona, dezinficiranje i pranje ruku te razmak od 2 metra, okolnosti su po kojima ćemo, mi učenici, pamtiti ovu nastavnu godinu, koja nije bila nimalo laka. U početku smo svi bili mrzovoljni jer nismo mogli viđati prijatelje iz drugih razrednih odjela kao što je to nekada bilo te smo u šetnju išli samo jednom tijekom dana, u određenom smjeru, koji je bio namijenjen našem razrednom odjelu. Osjećali smo se kao u zatvoru. U restoran smo išli tijekom sata, kako ne bismo susretali učenike iz drugih razrednih odjela, što je bilo još tužnije. Zbog intenzivnog mirisa dezinfekcijskog sredstva morali smo otvarati prozore i kada je padao snijeg.

Usprkost svim lošim stranama ove pandemije, ima i onih dobrih. Svaki razredni odjel dobio je ,,svoju” učionicu. Počeli smo se družiti s novim prijateljima i stvarati zajedničke uspomene koje ćemo pamtiti cijeli život.

Nika Filković, 7. b

Moj školski život u vrijeme koronavirusa

Bolest uzrokovana koronavirusom donijela je novu stvarnost ljudima širom svijeta pa tako i nama učenicima koji smo se morali prilagoditi novoj svakodnevici.

Za samo nekoliko dana mijenjaju se naše navike i potrebe. Kako bismo spriječili širenje virusa, zatvaraju se mnoge ustanove pa tako i škole. U školama se uvodi online nastava, nastava na daljinu, koja u meni budi znatiželju i nestrpljivo iščekivanje. Iako sam pomislila da će mi sada biti lakše i zabavnije, moje se želje nisu ostvarile. Ubrzo sam shvatila da, iako ne idem u školu, imam jednako toliko obaveza koje moram na vrijeme ispunjavati. Najviše od svega nedostajali su mi nastavnici i prijatelji. Znala sam da ništa ne može zamijeniti razgovor i predavanje gradiva uživo. Sve sam više razmišljala o staroj nastavi i nikada ranije nisam pomišljala da će mi jednom toliko nedostajati. Jako sam željela krenuti u školu i, nakon nekog vremena, to se i dogodilo. Povratak u školske klupe me je razveselio, a nastava na daljinu ostavila je u meni novo iskustvo s kojim sam preko noći postala samostalnija i odgovornija osoba. S obzirom na to da pandemija još uvijek traje, svi se moramo pridržavati određenih mjera kako se bolest ne bi još više širila. Osobno mi epidemiološke mjere nisu problem jer razumijem da je zbog zdravlja svih nas tako najbolje. Prije ulaska u školu na lice stavljam masku. Ona mi je u početku smetala, no ubrzo sam se naviknula na nju. Pri ulasku u učionicu peremo ruke. Mislim da je to odlično jer je to važan dio higijene. Redovito otvaramo prozore kako bismo prozračili prostoriju. U zimskim mjesecima mi je to malo smeta jer mi je ponekad bilo hladno. Nije mi bilo drago što neki učenici nisu shvatili važnost mjera ponašajući se neprimjereno novonastaloj situaciji. Mjere ne smatram strogima, no najteže mi pada pridržavanje mjera razmaka te odvajanje od prijatelja iz drugih razrednih odjela za vrijeme odmora. Iako mi je ponekad malo teško, trudim se to ne pokazati. Nevolja mi pomaže da se usmjerim na važnije stvari u životu i budem svjesnija pravih životnih vrijednosti. Virus me je samo podsjetio koliko je zdravlje važno. Sve što mislim da će trajati zauvijek, tu je samo u prolazu i može nestati u trenu. Koronavirus usporio je užurbani način života i uveo je mnoge promjene u život i nastavnika i nas učenika. Mi smo generacija koja nije imala priliku ići na maturalno putovanje i zbog toga mi je žao, no neke stvari moramo jednostavno prihvatiti onakve kakve jesu, bez obzira koliko mi željeli da to nije tako.

Nikada se nisam našla u ovakvoj situaciji, no naučila sam živjeti s tim. Nadam se da će sve ovo uskoro proći i da ćemo živjeti uobičajenim, svakidašnjim životom. Živjeti život bez koronavirusa!

Lana Mandl, 7. B

COVID-19 u našoj školi

U ožujku 2020. godine proglašena je pandemija koronavirusa. Od tada se promijenio život svim ljudima na planetu pa tako i nama školarcima.

Počeo je život pod maskama. Svi su se željeli sakriti od nevidljivog neprijatelja. Do tada su nam maske bile potrebne samo za karnevale, a ne za svakodnevni odlazak u školu. Počele su zabrane koje smo vrlo teško prihvatili. Prestala su druženja s najbližim prijateljima. Svi bliski kontakti su zabranjeni, a nastupila je i socijalna distanca od dva metra. U to je vrijeme počela i online nastava. Bilo je to razdoblje mnogih izazova i prilagodbi. Neki su se snašli bolje, neki lošije, ali ono što bih posebno naglasila je to da su nam nastavnici bili dostupni u svako doba dana i noći. Za to sam im iznimno zahvalna. Rješavali su sve probleme koje smo imali. Mnogi su učenici bili zadovoljni nastavom na daljinu, premda mislim da nije ni približno dovoljno dobra kao nastava uživo. Danas u klupi još uvijek sjedimo sami, nemamo skupnih projekata, cijeli dan sjedimo u istoj učionici, nosimo maske, dezinficiramo ruke, učimo i pravimo se kao da je sve u redu, a znamo da nije. Pandemija je još uvijek prisutna i ne znamo dokad će trajati. Jedino rješenje protiv ove opake bolesti je cijepljenje svih odraslih osoba i nas djece u školi.

Dolaze bolja vremena i tada ćemo se maknuti iz korona-kaveza u kojemu smo zatočeni već dugo, dugo. Radujem se svakom novom danu jer se već vidi svjetlo na kraju tunela, zar ne?

Lorena Oužecky, 7. b

Snježana Tot, učiteljica Hrvatskoga jezika