Osnovna škola Josipa Kozarca Slatina

– Kad sam im govorila o svome djetinjstvu, zamijetila sam da spuštaju glavu, da su im oči pune suza, a htjela sam im objasniti da trebaju cijeniti ono što imaju, svoje roditelje i sve što im oni kupe i omoguće, da se ne svađaju sa svojim prijateljima. I da vole mir, koji znači i sretna djetinjstva…

Sanelina prva javna ispovijed nakon toliko godina bilo je ponovno proživljavanje ratnih strahota, svega pretrpljenog i suosjećanja s dragim osobama. A kad se duša tako jako potrese, oči ne mogu ostati bez suza…

U sretnoj obitelji oca policajca i majke kuharice, sa Sanelom rasli su još i dvije godine mlađa sestra Senka i tri godine mlađi brat Mato. Nakon 5. svibnja 1991. godine, kad je Sanela zajedno s ostalim mještanima Bogdanovaca stala ispred kolone srpskih tenkova koja je krenula na Vukovar, govorkanja o ratu postala su učestalija…

Tata je otišao u Vukovar, a mama je ostala s nama i nije išla na posao. Dva mjeseca boravili smo u susjedovu podrumu, nas 14 u prostoriji pet sa pet, krajem rujna, bez struje, vode i telefona. Vodu su nam donosili s jednog izvora uz rijeku Vuku, hranu iz vrtova i dvorišta, a kad je svega ponestalo, naša vojska hranila nas je paštetama i mesnim narescima. Za tromjesečnu bebu, koja je također bila s nama, u kotlu prale su se pelene. Sve to vrijeme nismo znali ništa o ocu, niti gdje je, niti je li živ. Koncem listopada započela je evakuacija. Dolazili su autobusi, odvozili su one koji su htjeli otići, ali bez struje i telefona ljudi se međusobno nisu mogli obavještavati. A nas u slijepoj ulici zaboravili su. Otišla je rodbina, i baka, i tetka, svi su bili uvjereni da smo mi otišli nekim drugim autobusom – prisjeća se Sanela.

– Sreća je što je i među njima bilo dobrih ljudi. Dva oklopna vozila JNA noću su došla po nas i izvukla nas pa smo završili u Crvenom križu u Vinkovcima. Majka i nas troje djece dobili smo smještaj u tuđoj kući u Ivankovu, a o tati nismo ništa znali. Prije nove godine došao je jedan novinar, rekao nam je da je bio u Vukovaru na ratištu, da je snimio granatiranje, i pokazao nam sliku moga oca kako krvav leži poslije toga granatiranja. Nije znao je li živ. Majka ga je tražila uz pomoć Crvenoga križa, ali nikakve informacije nismo dobili i mi smo ga od tada smatrali mrtvim. U Ivankovu smo krenuli u školu. Nakon dva mjeseca majka je dobila poziv da se javi na posao u Slatinu, ili će dobiti otkaz. Trebalo je donijeti tešku odluku, ali majka je morala prehraniti nas troje i otišla je u Slatinu – nastavlja Sanela.

S 11 godina Sanela je ostala sama sa sestrom i bratom, bila im je i otac i majka, u praznoj kući nepoznatih ljudi, bez televizora i perilice rublja. Kuhala je iz kuharice kako je znala. U večernjim satima djeca su se igrala,  čitala knjige, pisala pjesmice, ali Sanela kaže da su bili sretni što su na okupu. Majka im je slala novac i dolazila vikendom, a tada su imali i telefon pa je provjeravala kako su i što jedu. Takav život trajao je do završetka školske godine, a onda su svi došli u Slatinu. Nakon šest mjeseci ponovno su vidjeli televizor.

– Jednoga dana kod kuće sam našla torbu punu novoga muškog rublja i odjeće. Majka je došla ranije s posla, rekla mi je da mora hitno u Zagreb i da će mi javiti kad se vraća. Sutradan je nazvala i rekla da se vraća u Slatinu s prekrasnim poklonom. Kad se vratila i pozvonila, pred vratima je stajao meni nepoznati čovjek. Tek kad je progovorio „Bela moja“, sestrin nadimak, shvatila sam da je to moj otac. Mama je znala da ide vidjeti je li logoraš koji se predstavio kao naš otac doista on, ali nije bila sigurna pa nam nije ništa  nije rekla. U rat je otišao policajac od 90 kilograma, sportski razvijen, uvijek uredno vojnički ošišan i obrijan, sa svim zubima. A vratio se fizički prepolovljen čovjek sijede kose, bez zuba, s brkovima i bradom do trbuha, u poderanu kaputu i čizmama bez đonova. To je od njega učinio boravak u logoru, od pada Vukovara do razmjene, a mi ga nismo vidjeli od početka rujna 91. do srpnja 92.

Sanelin otac kasnije se vratio u svoju obnovljenu kuću u Bogdanovcima i nastavio raditi kao policajac do umirovljenja, a majka je otišla za njim kad je zbog zatvaranja firme ostala bez posla. Sanela i Senka udale su se u Slatini i ostale živjeti u tom gradu, Mato je završio policijsku školu i vratio se u naše Bogdanovce…

– Ponosna sam što nas je tata naučio da ne mrzimo. Kad je ranjen u eksploziji granate, odveli su ga na Ovčaru i tamo je trebao biti ubijen s ostalim žrtvama Ovčare. Jedan Srbin, njegov prijatelj, skinuo je s njega policijsku uniformu, obukao mu civilno odijelo i stavio ga u autobus za logor. Spasio mu je život. Da, rat nam je donio mnogo loših stvari. Ja nisam imala djetinjstvo. Kad sam se trebala igrati i biti s prijateljima, ja sam pisala zadaće, učila, kuhala i prala, ali me rat očvrsnuo i formirao kao osobu. Svaki dan zahvaljujem što sam živa. Volim Slatinu jer mi je ovaj grad dao utočište, okupio moju obitelj, dao mi je srednju školu i oko mene je prekrasni krug ljudi i moja sadašnja obitelj – zahvalna je Sanela.

Hvala joj što je svoju priču odlučila ispričati prvi put baš u našoj školi…

(tekst novinara Petra Žarkovića iz intervjua objavljenog u Glasu Slavonije 19. 11. 2015. )

                                                                                           Denis Ostrošić, prof.